Po povratku iz radnog logora u Derventi 1916. godine, Bora Stanković zatekao je u okupiranom
Beogradu prizor koji ga je potresao do srži. Tri iscrpljene, blede devojčice koje su mu dolazile u susret
jedva je prepoznao kao svoje ćerke. I suprugu je jedva prepoznao. Te iste noći saznao je i za njenu
najveću bojayan. Progonio ju je strah da bez njegovog povratka neće preživeti.
U teškom vremenu, bez čitalaca za svoje knjige, našao se bez prihoda i izbora. Obratio se austrijskoj
upravi, gde je kontaktirao predratnog poznanika Kostu Hermana. On ga je potom povezao sa Milanom
Ogrizovićem, zaduženim za izdavanje lista „Beogradske novine“, koji je izlazio na latinici. Posle dužih
pregovora, Stanković je prihvatio saradnju.
Pisao je i povremeno za podlistak „Beogradske šetnje“. Njegovi tekstovi nisu imali izražen književni
domet, nekako su više ličili na beleške o svakodnevnom životu u okupiranom gradu. Ipak, tu je beležio i
pojave ratnog profiterstva i raznih zloupotreba, koje mu nisu promicale.
Nakon oslobođenja, Stanković se suočio sa optužbama zbog saradnje sa okupatorom. Prema rečima
njegove supruge, ta nepravdaga je slomila. Preminuo je u pedesetdrugoj godini.
Kasnije je Ivo Andrić postavljao pitanje: zašto se odgovornost pripisuje književnicima, dok se zanemaruje
da su mnogi drugi tokom okupacije radili kako bi preživeli, od pekara do vozovođa.
Sudbina Bore Stankovića ostaje svedočanstvo vremena u kojem su granice između nužde i izbora bile
zamagljene, a osude su se donosile najčešće paušalno i neutemeljeno.
Zabranjena ljubav Alekse Šantića: Priča o ženi koju je voleo, ali nikada nije smeo da je ima
Aleksa Šantić rođen je 1868. godine u Mostaru. Njegovu poeziju oblikovali su ljubav, bol i nemir epohe u kojoj je...






