Nakon smrti Johana Sebastijana Baha, njegovo ime gotovo je potpuno palo u zaborav. Decenijama se o njemu nije govorilo, a njegova muzika bila je skrajnuta sve do 19. veka i pojave nemačkog kompozitora Feliksa Mendelsona (1809–1847).
Prema priči koja se i danas prepričava među ljubiteljima klasične muzike, Mendelson je jednog dana svratio u mesaru kako bi kupio meso za ručak. Mesar je meso umotao u ispisan notni papir, što je privuklo pažnju slavnog kompozitora tek kada je stigao kući.
Radoznalost ga je navela da razmota papir i da sedne za klavir. Dok je svirao, pokušavao je da prepozna delo, ali bez uspeha. Posebno ga je zbunio izuzetan kvalitet muzike. Nije mogao da poveruje da nikada ranije nije čuo tako moćnu i složenu kompoziciju.
Posle brojnih pokušaja da otkrije autora, Mendelson se vratio u istu mesaru i pitao mesara odakle mu notni papir koji koristi za uvijanje mesa. Mesar mu je objasnio da je, nakon kupovine kuće, na tavanu pronašao veliku količinu starog papira.
Zaintrigiran onim što je video, Mendelson je zamolio mesara da mu dozvoli da pogleda ostatak materijala. Na tavanu su se nalazile gomile notnih zapisa, pa je Mendelson odlučio da otkupi sav papir koji je tamo pronašao. Mesar je pristao, a pred kompozitorom se našao ogroman posao.
Bile su mu potrebne tri godine da pregleda i sredi sav materijal. Nekim kompozicijama nedostajali su delovi, stranice su bile pomešane, a dodatni problem predstavljalo je i otkrivanje autora tih dela, jer tokom prve polovine 19. veka gotovo niko nije znao za Johana Sebastijana Baha. Konačno je utvrđeno da je Bah autor ovih kompozicija, a Mendelson je odabrao one koje je smatrao najboljima i organizovao koncert posvećen Bahovoj muzici. Upravo taj događaj označio je povratak Baha na muzičku scenu, gde je njegovo ime ostalo prisutno sve do danas.
